Dobojska (Ne)pravda

Tekst koji možete pročitati ispod, dobili smo od našeg čitaoca. Kao i brojne druge priče na ovom blogu i on otvara sumnju u to da je Dobojsko sudstvo duboko korumpirano. Koliko kriminala je bilo u ovom gradu za proteklih osamnest godina a za koliko su odgovarali oni koji to zaslužuju? Očito je da je sudstvo radi za tu dobojsku mafiju koja se bavi velikim kriminalom a da bi opravdali svoje nenormalno visoke plate u međuvremenu osuđuju sitne ulične lopove i nedužne ljude. Tekst ispod odnosi se na pravu istinu o sedamdesetogodišnjem Nikoli Šego kojeg je sud u Doboju 20.2.2008.g. nepravomoćno osudio na 5 god. zatvora za „pedofiliju“.

Kako bi ste bolje razumjeli o čemu se radi najprije ću Vam napisati nešto iz prošlosti tog „odvratnog starca“.
Nikola je na daleko i široko poznat kao veliki dobričina ali i naivčina. Svi njegovi poznanici, prijatelji, susjedi, njegova djeca, snaje, zetovi, prijaci i prije, unuci, unuke i praunuke imaju samo riječi hvale i zahvale prema tome sarome djedu kojeg jako vole i koji im sada jako nedostaje. Nikada nitko, njegova žena, pa i njegove unuke s kojima je živio od njihovog rođenja pa narednih 15-tak godina nije zamjetio nikakve nastrane sklonosti djeda, što i same potvrđuju, te ne mogu vjerovati da im je djed optužen za takav zločin! Svima je žao što nedužan Nikola mora opet proživljavati zatvornske dane.
Naime, Nikola je za vrijeme rata bio zatočen 7 mj. u srpskom logoru kod Doboja(Podnovlje, Liješće) kao civil. Proživio je sve golgote i njihove torture, te jedva preživio! Tamo je vido mnoge ljeude ( kao i znance) koji su poslje pada Posavine pljačkali i ubijali. Po izlasku iz logora došao je u Zagre kod sina, snaje, unuka i žene s kojima je živio i prije rata na svome imanju u Gnionici. Zagreb je za njega bio prevelik grad pun neznanaca, čeznuo je za svojim domom u Bosni. Nekoliko godina po završetku rata kada su se mnogi ljudi već bili vratili i Nikola je odlučio vratiti se u srpsko selo kao jedini Hrvat! Mnogima se to nije svidalo pa su tražili razne metode kako bi i posljednjeg Hrvata istjerali. Naivno je mislio da oni nemaju ništa protiv njega, svima je pomagao u okviru svojih mogućnosti, kao što je radio u selu i prije rata. U Gnionici, općini Vukoslavlje, to će svatko potvrditi.
Prije uhićenja, nekoliko mjeseci ranije bio je opljačkan, brutalno pretučen i svezan ostavljen u jednoj sobici koju su pljačkaši zapalili i u kojoj je trebao izgoriti. Pukom srećom vatra se ugasila sama od sebe, te je Nikola prežvio i to! Sve je zapisano u policiskom izvješću ali dalje od toga nije se išlo. Nakon oporavka u Zagrebu Nikola se vraća u svoje selo, a njegovi neprijatelji smišljaju druge načine kako da ga maknu iz tog sela.
U to se uključuje jedan domaći policajac u suradnji sa jednim hrvatom iz susjednoga sela koji s tim policajcem ima nepodmirene dugove. Kako bi izravnali račune dolaze na ideju da taj hrvat nazove policiju i optuži i osumljiči djeda za seksualno zlostavljanje maloljetnice- pošto je ta djevojčica prije odprilike gdinu dana prijavila svoga ujaka ( koji je živio u istom domaćinstvu s njima) za seksualno zlostavljanje. On trenutno leži na odsluženju te zatvorske kazne. Najprije su se dogovorili s majkom i malom da lažno optuži djeda, odnosno da mala ponovi istu priču koju je ispričala policiji za ujaka, a kada su pristale sam su sproveli isplanirani scenarij. Hrvat je navodno nazvao policiju zato što mu je bilo „sumljivo“ zašto ga djed ne zove na kavu.[1]
Lokalni policajac živi kao podstanar i dobro bi mu došlo da se riješi djeda, te da djedovo imanje postane slobodno. On i njegova supruga često su posjećivali djeda kao i taj Hrvat i predstavljali se kao njegovi prijatelji i gosti.
Na suđenju curica je izjavila da je sve izmislila, a njezina majka, također na zadnjem ročištu pred Dobojskim okružnim sudom, potvrdila je da su bili od strane policajca i Hrvata prisiljeni dati lažne izjave. Prijetili su im, a one su se bojale, bile su pod velikim pritiskom, curica se je od straha pomokrila kazala je njezina majka njihovom susjedu koji je također bio istoga dana na salušanju kao svjdok. Nikola se je izjasnio da se ne osjeća krivim. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost i nitko, pa niti djedova žena nije mogla slušati suđenje.
Iz pouzdanih izvora mogu potvrditi da niti iz DNK-a analize, analiza urina, predmeta iz djedove kuće, kao i drugih vještačenja nisu pronađeni nikakvi dokazi koji bi teretili staroga djeda. Također je utvrđeno da je curica još uvijek djevica, te da djed ne može ejakulirati.
Maloljetnica je trinaestogodišnja retardirana curica od oca alkoholičara i majke koja se ne brine previše za nju. On su izbjeglice koje su silom prilka došli u taj kraj. U najtežim vremenima dotični djed pomogao im je da nađu kuću u kojoj će živjeti, te im je dopuštao da kod njega sade vrt. Kada su došli mala je imala samo 4 godine, a kod djeda osjećala se kao kao kod kuće, jer je znala da će tu uvijk dobiti nešto za pojesti i da joj taj djed neće nauditi. To je znala i njezina majka koja je svakodnevno dolazila kod djeda na kavu.
Pitam se ja sad zašto je taj stari djed u zatvoru? Na temelju čega ga je sud osudili na 5 godina zatvora??! Dokaza nemaju, a curica je priznala da je sve izmislila što je potvrdila i njezina majka, što više na suđenju su govorile u djedovu korist kaže odvjetnik! Čula sam također od njega da su mediji kao i javnsot jako zainteresirani za ovaj slučaj, te da su vršili veliki pritisak na sud- možda je iz toga razloga donešena takva presuda!?

Cijela djedova obitelj, njegovi prijatelji i poznanici za koje ja znam bili su zapanjeni i razočarani presudom od 5 godina zatvora. Svi smo se nadali, zajedno sa odvjetnikom da će Nikola Šego ovoga petka 22.2.2008.godine izaći iz zatvora nakon što je odležao u pritvoru 5 mjeseci.

Da li je ovo medijski linč na nedužnog i bespomoćnog djeda?
Zašto nitko od medija nije istražio i raspitao se u ovih 5 mjeseci o drugoj strani priče?
Mislite li da javnost nebi zanimala i ova strana priče koju trenutno čitate?
Možda ćete baš Vi sa svojim člankom utjecati na odgovorne ljude da još jedanput preispitaju svoje postupke i odluke!
Možda uspijete promjeniti završetak ove priče s nesretnim krajom!
Ja kao i mnogi drugi dobri ljudi nadamo se da ćete uspjeti!

Vi odlučujete!
Nadam se da se nećete uplašit „policajca i njegovog kompanjona“!

STRUČNJAK ZA MALVERZACIJE, KAKO U PLAČKAŠKIM, TAKO I U SVIM DRUGIM POHODIMA

Predratni otpravnik vozova, gospodin Stojan Lazarević ni porodični život nije znao da organizuje, ali dočeka svojih pet minuta i to baš u ratnoj 1992. godini, kada postade „ekspert“za otuđenje državne imovine u korist svoju i tadašnjih moćnika, koji mu povjeriše mjesto direktora Željeznica. Na željezničkom čvoru Doboj, tada se nalazilo stotinama vagona punih raznih roba. Sa manirima velikog mahera raskrčmi to Lazarević, a istodobno potjera sve one koji bi moglui biti svjedoci za do tada neviđenu pljačku na ovom prostorima.. Poslije toga postavilo se pitanje, kako zaštititi Lazarevića i ostale aktere od tada jednog političkog protivnika Socijalističke partije. rješenje je nađeno u prekomandi Lazarevića ( jer on je spreman na sve) u socijaliste, čime se otupila oštrica te partijejer nije red na čovjeka iz svojih redova. Dugi niz godina u socijalistima, a potom u SNSD-u mirovao je Lazarević s ciljem da vrijeme učini svoje. Možda bi tako i bilo, ali ga probudi 2006. godina kada je SNSD preuzeo republičku vlast. na brzinu i čudan način postade Lazarević direktor Željeznica RS. Toliko je žurio da nije bilo vremena ni za obavljanje primopredaje između njega i njegovog prethodnika.Teško je odgonetnuti zašto je to sve tako bilo i odakle su nalozi dolazili, a najvjerovatnije od onih istih iz 1992. godine jer je trebalo sačuvati neke kadrove i zamagliti njihove kriminalne radnje. Posebno je interesantan završni račun i popisni elaborat za 2005 godinu. Čovjek od velikog povjerenja, kako Telebaka tako i Lazarevića, Nenad Cvijanović za popis u 2005. godini vrši funkciju predsjednika Centralne popisne komisije. Nadzorni odbor predlaže usvajanje popisnog elaborata bez izvršenog popisa velikog broja pozicija, a najznačajnija stavkarezervnih dijelova od 18 miliona KM bez ikakvog razloga ostaje nepopisano. Jedini razlog za to je što ta vrijednost nije ni postojala u magacinima, nego samo fiktivno u knjigama. Tog čovjeka Lazarević postavlja na najodgovornije mjesto (direktor finansijsko – ekonomskih poslova). Ko je ovakvim potezima štićen sami prosudite. Sigurno je samo to, da sve ide na teret Željeznica RS i da će ovih 18 miliona KM u naredni godinama morati pokriti kroz gubitke. Pošto je izvršio zadatak zbog koga je poslan na Željeznicu, a znajući da se na mjestu zločina nije dobro zadržavati, okrenu se čovjek ka rješavanju svojih problema. Za samo par mjeseci napravi kuću, kupi dva stana i mnogo toga još. Kko poslije svega napustiti mjesto direktora Željeznica, a da se ne postavi pitanje zbog čega. Nađe Lazarević i za to rješenje. Primi u radni odnos 400 radnika, nešto rođaka, nešto poslušnika, ostali priložiše prilog po 3000 KM. Time stiče solidnu bazu glasača, te se kandidova na poslaničku listu. Da bi bio siguran u prolaz, angažova sredstva Željeznica, kao i drgih firmi koje je svojim malverzacijama zadužio. Čim je izabran za poslanika diže sidro, odlazi sa Željeznice u profesionalne poslanike, a na mjesto direktora Željeznica dovodi svog poslušnika Ljubu Pašalića. Naravno sve to čini bez zapisnika o primopredaji. U toj zavrzlami je veoma teško ustanoviti kolike su štete i ko će za to morati odgovarati. Lazarević pokušava da to sve karikira na adresu Pašalića. Koliko će u tome uspjeti, ostaje da vidimo.